...nase bitke sad su porazi...

 Meni hvala nijedno!!!

Proslo je tri mjeseca od kad nas nema...lezim i pitam se sta nam se to desilo?Zar nama?!Dobili smo kraj bas onakav kakav nismo zeljeli,da ti vise nikad ne cujes za mene,da ja nikad ne cujem za tebe...da se u svadji razidjemo kao da nikad nista lijepo nije postojalo izmedju nas.Gdje su sve te stvari koje su nas spajale,koje su nas cinile srecnima,zbog kojih smo se smijali svaki dan?
Kazu mi da ne mogu dalje da krenem jer sma cutao,jer sam gutao,gutao sve lazi i neistine...da moram da izdusim da ti kazem sve...Sta da ti kazem kad si sama znala sve!Kad smo poceli rekla si mi da sam te spasio...kad si plakala ko je bio tu?Ti ljudi koje si poslusala taj dan ili JA?Kad si bila ljuta i nervozna ko te slusao?Ko te smirivao?Ciji glas te smirivao?Ko je znao da te nasmije i oraspolozi?Kome si se zahvaljivala sto je stalno tu?Kada je tebe boljelo koga je jos boljelo?Ko je sa tobom plakao?Ko se sa tobom smijao?Kome je tvoja sreca bila najvaznija?Ko je svako jutro sa tobom cekao?Kome si govorila da je tvoj zivot?Ko te shvatao?Ko je postovao tebe i svaku tvoju rijec?Ko te uspavljivao navece?Koga si uspavljivala?Kome si pjevala?Kome si pjevala sreco ne krivi me??Kome si mogla sve da kazes?Ko nije dozvoljavao da te vrijedjaju i da lose govore o tebi?Ko se najvise brinuo za tebe?KO?ONI ILI JA???Jel mozes sa njima da pricas sad,da im kazes sta stvarno osjecas ili da im govoris ono sto oni zele da cuju,ono sto ih hrani?Promijenice temu,pricaces o necemu drugo,navuci ces lazni osmijeh kao da te ne boli...Mozes li da im kazes kako se stvarno osjecas kad ostanes sama u sobi...mozes li?Hoce li te razumjeti?Hoce li te utjesiti?Hoce li biti tu ako ih pozoves u 3-4 sata ujutru,ako places ako te boli nesto?Znaju li koliko si suza prolila,znaju li koliko te boljelo?Znaju li koliko si srecna bila sa tim "lazovom" sa tim "idiotom"?Znaju li koliko te volio taj "lazov",taj "idiot"?Znaju li sta si mu sve bila,sta ti je sve bio?NE!
I sta sam docekao?Samo uvrede i ponizenja,dobio sam da zivim od sjecanja na tebe da zivim sam sa ovim osjecanjima.
Kazes dobro ti ide...DRAGO MI JE...A boli jer sve sto si mene klela i molila da ne dozovolim ti si dozvolila...
Nismo bili iz iste price,mozda ti i nije bilo toliko stalo kao sto sam ja mislio,kao sto sam ja vjerovao...
...Sada se samo nadam da ce naici neka koja ce mene da spasi...da me spasi od tog sjecanja,koja ce makar malo ublaziti ovaj bol,jer skroz nikad nece nestati...
                         Udahni ovu ljubav jos ove noci
                         zajedno smo prosli sve
                         i ovo cemo proci.
                         Sad kad si ti okrenula glavu
                         i digla ruke od nas
                        Udahni ovu ljubav prije nego padne mrak
                        LJUBAVI PROKLETA STO SI MI OTETA
                        RECI MI SKIME CES OVE NOCI POC
                        LJUBAVI PROKLETA STO SI MI OTETA
                        KOME CES SRECU DONJETI OVU NOC.
                        Udahni ovu ljubav jos ove noci
                        pomisli na sve sto nije stiglo
                        a trebalo je doci.
                        Privuci se tiho necujno
                        i stavi lice na moj dlan
                        Udahni ovu ljubav prije nego svane dan
                        LJUBAVI PROKLETA STO SI MI OTETA
                        RECI MI S KIME CES OVE NOCI POC
                        LJUBAVI PROKLETA STO SI MI OTETA
                        KOME CES SRECU DONJETI OVU NOC
                        UDAHNI OVU LJUBAV JOS OVE NOCI...
                          

Zato da pisem kad moje rijeci vise nemaju smisla,kad njoj nista vise ne znace kad ne vjeruje vise u njih...Jel ikada vjerovala u njih?Kako da nadjem prave rijeci da joj kazem ovo sto osjecam,kako da joj opisem ovaj bol i ovu prazninu u dusi...kako nocima ne spavam,kako placem i jecam ko dijete,kako lutam bez ikakvog cilja i kako nista nema smisla,kako oci vise nemaju sjaja,kako je dusa prazna i puna tuge a opet i puna ljubavi prema njoj ma gdje god bila...Sve sto sam joj govorio,govorio sam iskreno iz srca nisu bile samo prazne rijeci i fraze kao sto je to bilo sa drugima...Ni danas ne znam sta ali imala je nesto posebno,nesto sto me odmah privuklo njoj,jednostavno je zracila,ocarala me...postala je citav moj svijet,neko ko mi je bio potreban neko bez koga nisam mogao ni dan da zamislim...bila je razlog tog sjaja u ocima,razlog sto sam se svako jutro budio sa osmijehom...dala je smisao jednoj godini...Sa njom sam naucio koliko rijeci cutanje moze da kaze...Osjecao sam da me voli a da to ne mora ni da kaze,letio sam...nista nije bilo vazno,bila je jedina druge nisu postojale...Poznavala je pravog mene,samo sa njom sam bio pravi JA.Bila je neko kome sam mogao sve svoje strahove da kazem,da joj kazem za sve svoje poraze...neko pred kim sam mogao suzu da pustim a da se ne stidim da se ne suzdrzavam...nije bilo mjesta za ponos.Uzivao sam da slusam taj glas,dok mi prica koliko me voli i sta joj sve znacim,smirivao me...A tek njen osmijeh...Zvala me andjele,zar postoji nesto uzvisenije nesto milije?Osjecao sam da je citav svijet moj jer sam imao nju,sto sam znao da joj je stalo,sto smo osjecali isto,bio sam ponosan sto sam imao nju i sto sam se njoj dao...Samo sa njom sam mogao sve zelio sam sve...Bili smo srecni u tom nasem svijetu drugi nisu postojali nisu bili toliko vazni...
Poceo sam svoje srece da se plasim,mucila me glupa pitanja,jesam li ja taj pravi za nju?imam li da joj dam to sto ona trazi?to sto ona zaluzuje? to sto bi ja zelio da joj dam?sta ako nadje slucajno boljeg kao sto je i mene slucajno nasla?kako,cu sta cu ako me ostavi?kako cu ja posle bez nje?Jednostavno sam se plasio,obuzimali me stahovi...Gusio sam je ljubomorom,gubio je a nisam ni bio svjesan,polako je dizala ruke od nas...Kaze da sam je pogodio pravo u srce,ostavila me...
Te noci u sobi se cuo vrisak ali u tom vrisku je bilo ljubavi,prekora,poslednja molba za shvatanje,borba sa samim sobom,oprostaj od zivota od TEBE!Te noci pomoc nisam htio ljudi su kao zvijeri bili nepozeljni...a kao da je nekome i bilo stalo...Osjecaj samoce,praznine,tuge i jada,suze same padaju postaju nesto sto ne moze da se kontrolise,postaju moja svakodnevnica...Pocinje pakao od zivota,nestaju sve te njezne rijeci koje mi je govorila,pocinju vrijedjanja,teske rijeci padaju,gleda me drugim ocima...ocima nekih drugih ljudi!!!Cutim,trpim,gutam sve,kidam se jer iz nje izlazi tudji otrov...boli mnogo jer je od nje,od moje duse od nekoga koga toliko volim.Toliko svega a za mene previse...Cutim sve drzim u sebi,ne pricam sa nikim jer niko ne moze da shvati,svi odgovori se svode NIJE JEDINA,BCE CURA JOS...
Bice,ali kakvih?Kako nju da izbacim iz glave?Kako da prestanem da je volim?Kako da prestanem da mucim sebe pitanjima:kako je sta radi?jel srecna?jel i ona osjeca ovu tugu i ovu prazninu?jel nasla drugog?jel moguce da joj nisam nimalo drag?Jel moguce posle svega sto smo zajedno prosli?Posle svega sto sam radio za nju,posle svega sto je radila za mene?Unistavao sam sebe polako,nije mi bilo bitno,jer nista nije imalo smisla,jer nje nije bilo tu...kome da se pohvalim,kome da se pozalim...Oci dobijaju neku drugu boju,drugaciji pogled na ljude oko mene.Pokusavao sam svasta samo da zaboravim da krenem dalje...lagao ljude oko sebe da sam dobro,da je ne volim,da mi ne znaci,al sebe nisam mogao da slazem...Osjecam se pusto,prazno,izgubljeno bez nje...lutam,trazim...ni sam ne znam sta...Trazim lijek a znam da ga nema...rane su duboke...Trazim izlaz ali ga nema,ne vidim ga mracno je...Bio bih srecan kad bi bar znao da je moj mrak njena svjetlost,znao bi da je srecna!
A ja,ja moram da nastavim dalje,sa sjecanjem na najljepsu stranicu koju je ona ispisala u mom zivotu i ujedno sa najvecim oziljkom i ranom na srcu i dusi...srcu i dusi u kojima ce uvijek biti!!

Nekad ljubav srce vodi do dna
s vremenom lakse mi ne postaje
u trenu do sna najvise mi nedostaje.
Ako je ikad sretnes prijatelju
usne ko tresnje oci biserene
samo pozdravi je i reci za mene
Nek se raduje i sa srecom neka joj je
neka ne brine za mene prekasno je.
Nek se raduje do neba sam je volio
vjeruj nisam je nikad prebolio,
vjeruj nisam je nikad prebolio.
Nekim pticama i let je pad
zauvjek  moja ona ostaje
kada probudim se
najvise mi nedostaje.
Nemam zraka od kada sam bez nje
jer svaki dah je bila tjelu mom,
molim te prijatelju reci joj sve.
Nek se raduje i sa srecom neka joj je
neka ne brine za mene prekasno je.
Nek se raduje do neba sam je volio
vjeruj nisam je nikad prebolio,
vjeruj nisam je nikad prebolio.
Ostaje u meni njen trag zauvjek!!!